27.12.1884. – 18.10.1965.
Vinka Bulić, prva dalmatinska novinarka te suosnivačica Ženskog pokreta u Splitu, velik dio života posvetila je borbi za pravo glasa i druga građanska prava žena.
Rođena je u Solinu 1884. u poznatoj obitelji Šperac. Kao vrsna kroničarka svog vremena i novinarka splitskog dnevnika Novo doba koji je izlazio između dva svjetska rata, pisala je reportaže, putopise i feljtone. Posebno je važan njezin tekst “Splitske žene” objavljen 1927. u časopisu Nova Evropa (Zagreb) u kojem je prva pisala o ženskoj prošlosti Splita.
Obrazovana i socijalno osjetljiva, teško se mirila s marginaliziranom ulogom koju je društvo namijenilo ženama. Interes za rodnu ravnopravnost pokazuje već za vrijeme Prvog svjetskog rata, o čemu svjedoči njena pismena korespondencija sa slovensko-hrvatskom feministkinjom Zofkom Kveder, koju moli da joj preporuči feminističku literaturu. Stoga ne iznenađuje da će Bulić postati jedna od utemeljiteljica Ženskog pokreta u Splitu 1925. godine i jedna od njegovih najgorljivijih aktivistkinja. Zajedno s kolegicom Jelkom Perić sudjelovala je na Maloj ženskoj antanti 1927. u Pragu – međunarodnom mirovnom savezu ženskih organizacije Jugoslavije, Bugarske, Čehoslovačke, Poljske, Rumunjske i Grčke – o čemu su izvijestile za Novo doba.
Vinka je također bila planinarka i članica Hrvatskog planinarskog društva Mosor. Objavljivala je reportaže i putopise s izleta na Kozjak, Mosor i Biokovo, često pritom upozoravajući na težak život u Dalmatinskoj zagori. Prizori neimaštine, siromaštva i gladi potaknuli su je na humanitarni angažman i prikupljanje pomoći, posebno za siromašnu djecu.
Ipak, život Vinke Bulić ponajviše je ostao zabilježen u njenom dnevniku koji je, uz nerijetke prekide, vodila čak četiri desetljeća, počevši na dan rođenja svoje kćeri – 1. travnja 1919. godine. Imala je i dva starija sina iz braka sa suprugom Matom, no dnevniku se posvećuje tek u 35. godini života i rođenjem kćeri Jelke, koju pjesnički naziva “čokotom s ostarjele loze”. U dnevniku je uglavnom bilježila Jelkino odrastanje, uz povremene osvrte na političke prilike Jadrana u prvoj polovici 20. stoljeća. Jedan od zadnjih zapisa bio je 7. veljače 1945. godine, kada već odrasla Jelka sa suprugom Francom odlazi živjeti u Italiju.
Dnevnik je bio zaboravljen pola stoljeća prije nego što ga je pronašla Tea Dalmas, Vinkina unuka. Iako rodom Talijanka, Tea je naučila hrvatski jezik te na talijanski prevela bakine dnevničke zapise, koji su u Italiji dosad doživjeli čak dva izdanja, a finalni tekst uredila je Manuela Mori, Vinkina praunuka. Šira javnost upoznala se sa životom i djelom Vinke Bulić tek 2007. godine, kada je udruga Domine provela istraživanje i organizirala izložbu “Žene Splita i Dalmacije – ženski vremeplov”.
Nakon formalnog ostvarenja rodne ravnopravnosti u Jugoslaviji 1945. omogućavanjem prava na glas ženama, Bulić se počinje postepeno povlačiti iz javnog života. Uslijed političkih okolnosti, kao pripadnica privilegiranog dijela društva bila je socijalno degradirana te prisiljena na život u podstanarstvu. Bila je razočarana time što tadašnja historiografija nije prepoznala progresivnu ulogu Ženskog pokreta, odbacivši ga kao buržujski. Umrla je 1965. u Splitu, daleko od javnog i političkog života. Njezin dnevnik čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, još uvijek iščekujući svoje hrvatsko izdanje.
Narodni trg u Splitu (Pjaca)
Narodni trg bio je središte javnog života Splita 20. stoljeća i svojevrsni izvor iz kojeg su se širile vijesti i informacije. Ovoj praksi doprinosila je redakcija lista Novo doba koja je bila smještena u prizemlju zgrade na Narodnom trgu 3, a od rujna 1926. na broju 9. Važnije vijesti redakcija je imala običaj objavljivati u izlozima.