Marija Jurić Zagorka

Illustracija: Nataša Rašović Bodiš / Fierce Women

2.3.1873. – 29.11.1957.

Marija Jurić rođena je 1873. u selu Negovec nedaleko Vrbovca, u imućnoj obitelji koja je upravljala posjedima u Zagorju pa je i malena Marija velik dio djetinjstva provela tamo, gdje dobiva privatnu poduku zajedno s plemićkom djecom. U Zagrebu pohađa Višu djevojačku školu u samostanu Sestara milosrdnica. U tom periodu piše svoj prvi dramski tekst te pokreće svoj prvi časopis, Samostanske novine, zbog čega ju je nadstojnica kaznila. 

Zbog nesređenih obiteljskih odnosa s 15 godina prekida školovanje i vraća se kući. Roditelji je odlučuju udati za 14 godina starijeg Andriju Matrayja, te mladi bračni par ubrzo seli u njegovu rodnu Mađarsku. Nesretna Zagorka nakon pet godina ostavlja muža i bježi u Zagreb. 

Počinje se baviti novinarstvom, izvještava o političkim zbivanjima za Obzor te ubrzo, uz potporu biskupa Strossmayera, postaje članicom redakcije – usprkos negodovanju tadašnjeg direktora izdavačke kuće. Zbog želje za javnim djelovanjem i svog odbacivanja tadašnjih ideala “ženskosti” Zagorka se većinu života susretala s diskriminacijom i omalovažavanjem, zbog čega je često svoja djela objavljivala anonimno ili pod muškim pseudonimom. 

Početkom 20. stoljeća počinje pisati povijesne romane – od kojih su neki bili isprepleteni ljubavnom tematikom – koji su budili široki interes među čitateljskom publikom. U novinama u nastavcima izlaze njezini romani kao što su Grička vještica, Kći Lotrščaka i Gordana. Unatoč tome što joj tadašnja kritika nije bila naklonjena i što su njezina djela nerijetko bila nazivana šundom, Zagorka je postala omiljena spisateljica te doprinijela zaradi novina za koje je pisala.

Osim romana pisala je drame koje su izvođene u kazalištu i scenarije za filmove. Godine 1925. pokrenula je Ženski list, prvi ženski časopis u Hrvatskoj, no napušta ga 1938. zbog neslaganja unutar redakcije te pokreće novi list, Hrvatica, koji je izlazio do 1941. godine, kada ustaška vlast gasi list i oduzima Zagorki dio imovine. 

U narednim godinama živjela je na rubu egzistencije, uglavnom zahvaljujući podršci vjernih čitateljica (imala je oko 2000 pretplatnica). Kada joj je, nekoliko godina kasnije, odlukom Sabora dodijeljena malena mirovina, opisala ju je kao “službenu mirovinu u kategoriji nekvalificirano osoblje“.

Bila je jedna od osnivačica i članica upravnog odbora Hrvatskog novinarskog društva, a zajedno s još nekoliko kolegica 1936. pokrenula je Društvo hrvatskih književnica s ciljem promicanja djela autorica i udruživanja radi zaštite njihovih interesa. Godine 1939. objavljuje studiju Neznana junakinja hrvatskog naroda posvećenu nepoznatim borkinjama i junakinjama iz hrvatske povijesti.

Zagorka se navodno željela pridružiti partizanskom pokretu, no zapisala je da su je odbili riječima: „Ne trebamo mi ovdje Zagorku s njezinim šund-romanima!“ Tek po završetku rata postaje članicom Antifašističkog fronta žena.

U autobiografiji pod nazivom Što je moja krivnja? iz 1947. Zagorka piše o svom radu, kao i pitanju neravnopravnog položaja žena u Hrvatskoj.

Preminula je 1957. u svom stanu na Dolcu. Na Zagorkinoj nadgrobnoj ploči na Mirogoju stoji pogrešan datum rođenja. Naime, pitanje točnog datuma rođenja dugo je izazivalo polemike budući da je sama izbjegavala otkriti taj podatak. Tek je 2006. Slavica Jakobović Fribec, istražujući arhivsku građu, potvrdila da je riječ o 2. ožujku 1873.

Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke, Dolac 8, Zagreb

Memorijalni stan otvoren je 2009. godine u prostoru u kojem je Zagorka živjela od Drugog svjetskog rata do smrti. Stanom danas upravlja Centar za ženske studije te ga koristi za dokumentacijske, promotivne, obrazovne i kulturne aktivnosti vezane uz Zagorkinu baštinu. U Tkalčićevoj ulici 1990. godine postavljena je brončana skulptura Zagorke autora Stjepana Gračana, koja je, međutim, bila predmetom kritika zbog nepodudarnosti s Marijinim stvarnim stilom i izgledom. Zagorkine biste također se nalaze u gradskom parku u Vrbovcu te u dvorištu škole u Negovcu.