7.5.1952. – 21.1.1990.
Učiniti žene vidljivima prvi je korak kojim se stavlja u pitanje uobičajen odnos općeg i posebnog u hijerarhiji relevantnosti pisanja povijesti.
Lydia Sklevicky bila je feministička teoretičarka, povjesničarka i sociologinja, te prva hrvatska znanstvenica koja se bavila istraživanjem društvene povijesti žena i ženskog pokreta iz feminističke perspektive.
Rođena je u Zagrebu 1952. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirala je sociologiju i etnologiju te se odmah po stjecanju diplome zapošljava u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest, Opatička 10).
Već od samih začetaka svog znanstveno-istraživačkog rada Lydijin središnji interes je povijest ženskih pokreta. Karijeru započinje na projektu Instituta „Sociološko-historijski aspekti organiziranog djelovanja i društvenog položaja žene u Hrvatskoj 1945-1980“, a sličnom tematikom nastavlja se baviti u okviru svog magistarskog rada „Žene i moć – povijesna geneza jednog interesa” (objavljen 2020. u formi knjige koju su priredile Andrea Feldman i Marijana Kardum), kao i doktorske disertacije u kojoj je istraživala ulogu Antifašističke fronte žena (AFŽ).
Koristila je interdisciplinarni pristup rekonstrukciji ženske povijesti te uloge žene u društvenim promjenama kroz različita povijesna razdoblja. Tako je, istražujući osnovnoškolske udžbenike iz povijesti, primjetila da se njihovi autori češće referiraju na konje nego na žene. Smatrala je da povijest trebalo nanovo ispisati ne samo “zbog toga što je nepobitna činjenica da žene u jugoslavenskom društvu čine (nešto veću) polovicu stanovništva,” već i zbog toga “što su oduvijek brojem premašivale konje”. Žene i konji (i ratovi) pojavljuju se i u naslovu jedne od njenih najpoznatijih knjiga, koju je priredila Dunja Rihtman Auguštin, a objavila Ženska infoteka 1996. godine.
Sklevicky je sa Žaranom Papić uredila prvu knjigu feminističke antropologije u Jugoslaviji, zbornik Antropologija žene (1983.) s ciljem da posluži kao uvod u rasprave i daljnje proučavanje društvenog iskustva žena koje je do tada bilo zanemareno. Željela je izgraditi novu antropologiju koja će redefinirati vlastite granice i omogućiti vidljivost žena i ostalih potlačenih i nevidljivih skupina.
Godine 1978. u Beogradu sudjelovala je na prvoj velikoj feminističkoj konferenciji u istočnoj Europi pod nazivom “Drug-ca Žena. Žensko pitanje – novi pristup,” zajedno s feministkinjama kao što su Dunja Blažević, Žarana Papić, Rada Iveković, Vesna Pusić, Slavenka Drakulić, Nadežda Čačinović, Nada Ler Sofronić i druge.
Autorica je brojnih znanstveno-istraživačkih radova, novinskih članaka i osvrta, prevela je zbirku poezije Erice Jong Voće i povrće (1981.) i bila članica uredništva međunarodnog časopisa Gender and History. Suosnivačica je Sekcije Žena i društvo (1979.) koja i danas djeluje u sklopu Sociološkog društva Hrvatske. Bila je članica Ženske grupe Trešnjevka, civilne inicijative koja je krajem 1980-ih organizirala okupljanja feministkinja iz cijele regije te pokrenula SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja – prvi takve vrste u istočnoj Europi.
Od 1988. godine sve do prerane smrti, Sklevicky je radila u Zavodu za istraživanje folklora na Institutu za etnologiju i folkloristiku, gdje je proučavala konstrukciju tradicije te političku dimenziju rituala.
Umrla je 1990. godine u prometnoj nesreći.
Primorska 24, Zagreb
Lydia je odrasla i živjela u stanu u Primorskoj ulici, gdje danas i dalje živi njezina kći. Ženska infoteka, koja je objavila Lydijinu knjigu Konji, žene i ratovi, djelovala je na adresi Varšavska 16. Ova organizacija, pokrenuta 1992. godine, izdavala je feministički časopis Kruh i ruže te radila na očuvanju znanja o ženskoj povijesti i pokretu u regiji, ali i šire. Stoga je pomalo ironično da je arhiv Ženske infoteke izgubljen kada je organizacija ugašena 2011. godine.