18.1.1927. – svibanj 1943.
Ta petgodišnja djevojčica utjelovljen je teaterski instinkt […] Ona glumi, proživljuje do u tančine svoju ulogu, prirodna je i uvjerljiva tako neposredno, da gledalac na trenutak mora doći u sumnju, da li je to sve samo teater ili je to zbilja.
Lea Deutch najpoznatija je židovsko-hrvatska dječja glumica u razdoblju između dva svjetska rata. Nastupala je u nizu kazališnih komada domaćih i stranih autora, te se u svojoj kratkoj karijeri nametnula kao miljenica publike, kritike, medija i svojih kazališnih kolegica i kolega. Nazivali su je “najmlađom kćeri zagrebačke Thalije” i “čudom od djeteta”.
Na Leino usmjerenje ka kazalištu i umjetnosti uvelike su utjecali roditelji Stjepan i Ivka, ali i teta Vera Singer koja je rano prepoznala talent djevojčice. Upisali su je na satove glume, a svoju premijernu ulogu petogodišnja Lea odigrala je u pučkoj drami Graničari Josipa Freudenreicha na pozornici Velikog kazališta (danas HNK) u jesen 1932.
Potom se okušala u ulozi Juliške u opereti Grofica Marica, a uvježbavale su je Vera Singer i cijenjena baletna koreografkinja Margareta Froman. Tada započinje i Leina suradnja s glumicom Ninom Vavrom, koja ju je pripremala za ulogu u komadu Sestra Beatrice. U operi Oganj redatelja Blagoja Berse nastupila je uz glasovitu opernu pjevačicu Zinku Kunc, a 1935. u opereti Čudo od djeteta (Josip Deči i Tito Strozzi) glumila je samu sebe.
Svoj prvi intervju Lea Deutch dala je 1933. za četvrti broj Ženskog lista, a nekoliko dana kasnije i za Jutarnji list. Intervjui pokazuju o kakvom se talentiranom i vrckavom djetetu radilo. Primjerice, znala je odbiti intervju s obrazloženjem da se mora ići igrati ili se žaliti da je majka prerano tjera u krevet i uskraćuje joj slatkiše. Bila je miljenica publike, kritike i medija. Zvali su je da nastupa u Parizu i Tel Avivu, ali oba puta je odbila – u Zagrebu je imala i više nego dovoljno angažmana.
Sjenu na uspjehe baca početak Drugog svjetskog rata i rastući fašizam. U jesen 1940. priprema se teren za uspostavljanje NDH i donose antisemitski zakoni. Posljednji nastup Lea je imala 15. ožujka 1941. u komadu Živa šahovska igra. Ubrzo prekida školovanje, sve njezine predstave skinute su s rasporeda, a u obiteljski dom useljava njemačka vojska. Lea i otac pišu molbu Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH da je izuzmu od rasnih zakona zbog iznimnog doprinosa hrvatskoj kulturi, čemu prilažu i preporuke nekolicine uglednih javnih ličnosti. Međutim, molba je odbijena.
Vjerujući da će samo muškarci biti deportirani, Stjepan Deutsch skriva se kod prijatelja liječnika u Bolnici milosrdnih sestara, gdje će dočekati kraj rata kao jedini preživjeli član obitelji. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja bijega, u noći s 2. na 3. svibnja 1943. Lea, njezin brat i majka uhićeni su zajedno s 1600 drugih Židova te odvedeni u sabirni centar u Savskoj ulici. Tamo su ugurani u stočne vagone i poslani u koncentracijski logor u Auschwitzu. Lea Deutsch preminula je u vlaku. Imala je 16. godina.
Lein život i tragična smrt poslužili su kao inspiracija redatelju Branku Ivandi za film Lea i Darija (2011.) te Miljenku Jergoviću kao predložak za roman Ruta Tannenbaum iz 2006.
Gundulićeva 29, Zagreb
Stan obitelji Deutsch nalazio se u Gundulićevoj 29, u kući arhitekta Franje Kleina iz 1874. koju je Stjepan Deutsch kupio 1928. U njihov obiteljski dom zalazili su istaknuti kazališni umjetnici i umjetnice tog vremena: Nina Vavra, Vika Podgorska, Marija Ružička Strozzi, Nada Babić i drugi, zbog čega je postao važnim mjestom susreta zagrebačke kulturne scene. U listopadu 2020. ispred zgrade je, u znak sjećanja na Leu Deutsch, postavljen prvi zagrebački Stolperstein, “kamen spoticanja,” kojim se diljem svijeta komemoriraju žrtve holokausta.