29.7.1861. – 2.11.1941.
Izgubili smo sve one dane života u kojima nijesmo izvršili nešto dobra.
Rođena je u slavonskom mjestu Čepin 1861. godine, no najveći dio života provela je u Osijeku, gdje je radila kao spisateljica i pedagoginja te bila aktivna u društveno-kulturnom životu grada.
Nakon očeve smrti 1868. Josipa s majkom odlazi iz Čepina u Osijek te tamo završava osnovnu školu i dva razreda gimnazije. Zatim seli u Zagreb, gdje završava Višu djevojačku školu i Kraljevsku učiteljsku školu, a jedna od učiteljica bila joj je Marija Jambrišak.
Krajem 19. stoljeća polaže ispit te postaje učiteljicom u Višoj djevojačkoj školi u Osijeku, a 1909. godine zbog zapaženog stručnog rada doći će na mjesto ravnateljice. Godine 1901. izabrana je za prvu članicu Hrvatskog pedagoškog književnog zbora.
Doprinijela je razvitku viših djevojačkih škola i unaprijedila odgojni rad, ponajviše nastavu ženskog ručnog rada u školi. Isticala je vrijednost odgoja ženske mladeži, osobito djevojaka iz siromašnih i ruralnih krajeva. Upravo u želji da tim djevojkama omogući školovanje 1911. osnovala je Zakladu za podupiranje siromašnih učenica Više djevojačke škole (kasnije Jubilarna zaklada Josipe Glembay). Prikupljala je novac od imućnih, ali i od samih učenica/ka “po koji krajcar i filir” te na taj način promicala solidarnost kao društvenu vrijednost.
Josipa Glembay željela je svoj grad izdići kao metropolu Slavonije i Baranje. Pritom je imala na umu nepovoljan položaj žena, što ju je motiviralo za podizanje obrazovne i kulturne razine te povećanje društvenog angažmana. Kako je tada njemački bio dominantan jezik, Josipa je željela učiniti hrvatski nastavnim jezikom, ali i službenim govornim jezikom u Osijeku.
Ostvarila je veliki utjecaj na kulturni život grada. Svoje članke, putopise, kazališne i književne kritike objavljivala je u časopisima kao što su Smilje, Napredak, Školski vjesnik, Hrvatski list, Omladina i Domaće ognjište. Objavila je više stručnih članaka na temu reforme i povijesti pučkog školstva, kao i zbirku aforizama Iskre pod pepelom. Neke je smatraju zaslužnom za otvaranje čitaonice u Osijeku.
Po odlasku u mirovinu 1922. godine nastavlja se baviti pisanjem i drugim aktivnostima vezanim uz prosvjetu i kulturu. Osnovala je Udrugu učiteljica, Klub Hrvatica i podružnicu društva Hrvatska žena koje se bavilo promicanjem nacionalne svijesti i humanitarnim radom. Među aktivnostima koje su organizirale bila su i predavanja za članice, a neke od izlagačica bile su Jagoda Truhelka i Marija Jurić Zagorka.
Saznavši da Zagorka pokreće ženski list Hrvatica, 1938. Josipa spremno preuzima koordinaciju lokalnih žena, napominjući da je “patriotska dužnost svih čl. H. Ž. da se upišu kao pretplatnice.” U članku objavljenom u Ženskom listu povodom 15. obljetnice osječke podružnice društva, zapisano je kako je Josipin “rad nalik radu pčele, koja je od prirode stvorena da radi, sakuplja, okuplja i opet radi.”
Hrvatska žena u Osijeku imala je neslavan kraj. Nakon osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, članice šalju brzojav Anti Paveliću u kojem mu čestitaju na uspjehu. Društvo je ugašeno 1943. godine, nakon što su članice pozvane da se priključe ženskoj lozi Hrvatskog ustaškog pokreta u Osijeku.
Josipa Glembay preminula je 1941. u Osijeku, a pokopana je na Gornjogradskom (Aninu) groblju.
Zgrada bivše Više djevojačke škole, Trg Svetog Trojstva/Bosendorfova, Osijek
Zgrada u središtu Osijeka, u kojoj se danas nalazi Ekonomska i upravna škola, podignuta je krajem 18. stoljeća za potrebe gimnazije. No, kada je 1883. prema projektu Hermanna Bolléa dovršena nova zgrada Velike kraljevske gimnazije, u staru zgradu useljava nedavno osnovana Viša djevojačka škola, u kojoj je Josipa Glembay radila najprije kao učiteljica, a zatim i ravnateljica.