Ivana Brlić-Mažuranić

Illustration: Nataša Rašović Bodiš / Fierce Women

18.4.1874. – 21.9.1938.

Moja velika želja da kadgod tiskom izađe bilo što iz mojeg pera, bila je već rano potiskivana drugim vrlo jakim čuvstvom: moje me je naime razmišljanje rano dovelo do zaključka da se spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim.

Ivana Brlić-Mažuranić, jedna od najznačajnijih hrvatskih književnica, rođena je 1874. u Ogulinu. Odrastanje u dobrostojećoj građanskoj obitelji omogućilo joj je da od najmlađe dobi dobiva poduku iz književnosti, glazbe i jezika, a ljubav prema pisanju usadila joj je i učiteljica Marija Jambrišak, kojoj će povodom 80. rođendana posvetiti esej. 

Roditelji su je već sa 17 godina zaručili za odvjetnika Vatroslava Brlića, za kojeg se godinu dana kasnije udaje i rađa prvo dijete. Velik dio života provela je u Slavonskom Brodu, obavljajući majčinske dužnosti (rodila je sedmero djece, od kojih je petero preživjelo), no istovremeno je žudila za književnom karijerom. Neprekidan boravak u dječjem društvu potaknuo ju je na pisanje pripovijetki, pjesama i priča za djecu, koje su objavljene pod nazivom Valjani i nevaljani (1902.) te Škola i praznici (1905). 

Ipak, tek nakon što su djeca narasla Ivana se uspjela posvetiti književnom stvaralaštvu; kako je sama zapisala, tek tada se njena želja za pisanjem izmirila s njenim shvaćanjem dužnosti. Njezin spisateljski talent iskazao se na književnoj sceni 1913. godine romanom Čudnovate zgode šegrta Hlapića, koji je postao prototipom dječjeg romana u Hrvatskoj te predložak za brojne dramske i filmske adaptacije. Prvo izdanje knjige ilustrirala je slikarica Nasta Rojc. 

Zbirka bajki Priče iz davnine (1916.), u koje je utkala elemente slavenske mitologije, postigle su još veći uspjeh i prevedene su na mnoge jezike. Prvo izdanje sastojalo se od šest priča: Kako je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena, Regoč, Sunce Djever i Neva Nevičica, Šuma Striborova te Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, dok je treće izdanje nadopunjeno s još dvije: Lutonjica Toporko i devet župančića te Jagor. Svojim je radom razbila promijenila stavove brojnih muških kolega o spisateljskim sposobnostima žena, a njezina djela danas čine sastavni dio školske lektire i uživaju široku popularnost.

Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (današnja HAZU) 1931. predložila ju je za Nobelovu nagradu za književnost (bit će nominirana ukupno četiri puta), a 1937. primljena je u članstvo kao prva žena (doduše, samo dopisna članica).Ivana je teško podnijela smrt majke i muža, kao i financijske probleme koje je uzrokovao njen sin Ivo. Od 1926. zbog lošeg zdravstvenog stanja često je boravila u sanatorijima. Nakon duge borbe s depresijom i lošim zdravljem, u jesen 1938. oduzela si je život. Ovaj podatak i danas se rijetko spominje, prvenstveno zato što je obitelj smatrala da se takav čin ne uklapa u predodžbu o Ivani kao javnoj ličnosti i dječjoj književnici. Dok su neki kritičari pokušali romantizirati njezine probleme s mentalnim zdravljem, nazivajući ih “teškim olujama u duši”, Sanja Lovrenčić u svojoj biografiji U potrazi za Ivanom rasvjetljuje kompleksan utjecaj obiteljskih i društvenih okolnosti na autoričin život.

Trg Ivane Brlić Mažuranić, Slavonski Brod

Spomenik Ivane Brlić-Mažuranić u Slavonskom Brodu postavljen je za 130. obljetnicu njezinog rođenja, a izradila ga je kiparica Marija Ujević-Galetović. Spomenik je postavljen 2004. na putu između Kuće Brlić i Kazališno-koncertne dvorane Ivane Brlić-Mažuranić, a 2011. godine premješten je na Trg Ivane Brlić-Mažuranić, gdje se nalazi i danas. Ujević-Galetović također je autorica skulpture u Velikoj Gorici koja prikazuje Ivanu te njene likove Gitu i Hlapića.  Spomen-ploča posvećena Ivani Brlić-Mažuranić nalazi se u Jurjevskoj ulici 5 u Zagrebu, gdje je živjela do udaje i pred kraj života.  U Zavičajnom muzeju Ogulin od 1974. postoji Spomen soba Ivane Brlić Mažuranić, a 2013. otvoren je i multimedijalni centar Ivanina kuća bajke.