14.2.1844. – 25.11.1925.
Ljubav prema domovini podređena je u mom srcu ljubavi prema potlačenima i patnicima svih domovina.
Istarska socijalistkinja, pedagoginja, pjesnikinja i borkinja za ženska i radnička prava Giuseppina Martinuzzi rođena je 1844. godine u uglednoj obitelji koja se u Labin doselila početkom 18. stoljeća iz talijanske pokrajine Furlanije. Na njezin život i djelo među prvima je pozornost skrenula Lydia Sklevicky u eseju “Tri revolucije Giuseppine Martinuzzi” (1987.) u kojem adresira Giuseppinine višestruke transgresije – nacionalnu, klasnu i rodnu.
U djetinjstvu ju je podučavao otac, labinski dužnosnik progresivnih stavova, zatim je studirala privatno, a 1873. počinje raditi kao učiteljica. U 32 godine rada s djecom radnika i seljaka u školama od Galižane do Trsta postala je omiljenom “učiteljicom siromašnih” i zalagala se za dostupnost obrazovanja širokim narodnim masama. Surađivala je s mnogim pedagoškim časopisima i sudjelovala u sastavljanju udžbenika, a posebno je zapažen njen priručnik Manuale Mnemonico (1886.) koji je sadržavao tablice za lakše pamćenje gradiva.
Zbog političkih razmišljanja, za vrijeme austrijske vladavine djela su joj često bila cenzurirana (npr. zabranjen je književni časopis Pro Patria koji je pokrenula). Početkom 20. stoljeća, u dobi od 56 godina, napušta svoje iredentističke stavove i preobraćuje se na socijalizam. Neki je smatraju jednom od prvih socijalistkinja uopće.
U svom najpoznatijem djelu socijalnoga karaktera, poemi Ingiustizia (Nepravda), tematizirala je težak položaj radnika i seljaka. Održala je brojne javne govore zastupajući prava djece, radnika i žena, te se zalagala za suradnju hrvatskog i talijanskog naroda u Istri. Izrazila je podršku štrajku rudara Labinske republike 1921. Iste godine, u vrijeme jačanja talijanskog fašizma, učlanjuje se u Komunističku partiju Italije te predvodi žensku sekciju Partije u Trstu. Svojim političkim i teorijskim radom, piše istraživačica Andreja Gregorina, Giuseppina je pokazala da borba protiv fašizma nužno podrazumijeva borbu protiv kapitalizma.
Pred kraj života, oslabljena bolešću, vraća se u rodni Labin te dane provodi sređujući obiteljski arhiv i biblioteku, koju će pokloniti Gradu Labinu. Umrla je u 81. godini, okružena knjigama i nekolicinom prijatelja. Njen nadgrobni spomenik na gradskom groblju čini velika baklja od istarskog kamena koju su podigli labinski rudari.
Narodni muzej Labin, Prvog svibnja 6, Labin
Narodni muzej Labin, smješten u baroknoj palači Battiala-Lazzarini u starogradskoj jezgri, dio postava na drugom katu posvetio je Giuseppini Martinuzzi. Na poziv kustoskog kolektiva WHW, umjetnica Božena Končić Badurina 2018. godine intervenirala je u stalni postav muzeja, izloživši izbor od četrdesetak knjiga iz Giuseppinine privatne biblioteke koja se dotad čuvala u depou. U Aleji velikana, koja je dio Šetališta San Marco, nalazi se šest brončanih bista na kamenim postamentima koje prikazuju antifašiste i borce za radnička prava koji su ili rođeni ili su djelovali u Labinu. Jedina žena među njima je Giuseppina Martinuzzi (autor biste: Mate Čvrljak, 1971). U predjelu Rialto (ugao ulica Kalić / Paola Sfecija) nalazi se Giuseppinina rodna kuća obilježena spomen-pločom. U Puli od 1978. jedna od osnovnih škola nosi njezino ime, kao i ulice u Puli, Rovinju i Umagu.