Edita Schubert

Ilustracija: Rina Barbarić / Fierce Women

17.6.1947. – 25.7.2001.

Ja sam zabila nož u platno umjesto kista.

Edita Schubert rođena je 1947. godine u Virovitici, u obitelji njemačko-talijanskog podrijetla. Kao trinaestogodišnja djevojčica seli s obitelji u Zagreb, gdje je završila Školu primijenjenih umjetnosti, a 1971. godine diplomirala slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. 

Nakon studija se zaposlila kao crtačica na Zavodu za anatomiju Medicinskog fakulteta (gdje će raditi cijeli život), a njezini crteži ljudskog tijela nalaze se u mnogim atlasima anatomije. 

Plodonosno tridesetogodišnje umjetničko stvaralaštvo Edite Schubert teško je precizno obuhvatiti i definirati jer je prožeto načelom transgresije i izmicanjem stabilnih kategorija. Njezin opus može se svrstati u različite pravce – od hiperrealizma i transavangarde do minimalizma i nove geometrije. Jedina konstanta je njezino kontinuirano odbijanje prilagođavanja konvencijama. Preispitujući postojeći vizualni jezik, kao da je svakim novim radom artikulirala neko novo pitanje.

Schubert prvi put izlaže početkom 1970-ih, a riječ je o figurativnim, hiperrealističkim slikama u tehnici ulja i akrila na platnu koje prikazuju “trivijalne” predmete (Ljetna haljina, Ukosnice, Narukvica itd.), što povjesničarka umjetnosti Leonida Kovač tumači kao komentar na kulturnu reprezentaciju rodnog identiteta.

Osim slikarstvom, Edita vješto barata i drugim medijima, ne libeći ih se kombinirati. Godine 1977. fotografira kupolu medrese u mjestu Počitelj u BiH, koja će poslužiti kao osnova za niz radova u narednom periodu. Motiv kupole pokazao se kao nepresušan izvor inspiracije – Schubert je kolorira, crta, modelira, zatvara u sanduk i kutiju za bilješke, pretvara u pečat i rabi kao ornament. 

Krajem sedamdesetih izlaže Herbarij, seriju radova sačinjenih od biljaka u kojima se ogleda njezin interes za odnos između prirode i kulture. Od termina posuđenog od vrtlarstva nastaje serija radova mrtve prirode Gredice, a u radu nazvanom Skulptura na željezne šipke nabada latice i lišće. Upečatljiv je i rad 100 ruža koji čine dvije hrpe pokidanih latica i lišća omeđene grančicama, koje kao da podrivaju konvencionalnu simboliku ruže. 

Kasnih osamdesetih Schubert se posvećuje geometrijskim slikama. Nastaje niz nepravilnih četverokutnih oblika pod imenima trapezi i katedrale, a izrađuje i kolaže u kojima se također naziru geometrijski motivi. Godine 1995. tematizira samu ideju granica, izlažući Beskonačnu traku (poznata i kao Rad na traci), papirnatu traku koja opasuje čitav prostor u kojem se nalazi.

Godine 1998. nastaje Biografija, pet grupa staklenih epruveta na stalku. Na prvoj grupi epruveta reproducirane su fotografije iz Editinog djetinjstva; na drugoj slike s putovanja; na trećoj njezini radovi iz osamdesetih godina; na četvrtoj crteži ljudske utrobe iz anatomskih priručnika; a na petoj autoportreti. Na taj način umjetnica ukazuje na biografiju kao performativni čin, ali i sugerira da je identitet sačinjen od različitih slojeva i iskustava. Sličnim idejama poigrava se i u svojoj vjerojatno najpoznatijoj instalaciji Ambijent (1996.) koju čini šest autoportreta na stativima, a okolni prostor je omeđen trakom sačinjenom od niza serigrafija na kojima je otisnut barkod. 

U srpnju 2000. godine održala je svoju posljednju izložbu, Horizonti, koja se sastojala od sedam obruča obloženih crno-bijelim fotografijama različitih gradova, u koje posjetitelji mogu “ući”. Na taj način je zamaglila granice između prostora i vremena, unutrašnjeg i vanjskog, subjekta i objekta.

Schubert je preminula u Samoboru 2001. godine. Dio njezinih radova nalazi se u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti, Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Gradskog muzeja Virovitica i Galerije umjetnina Split, a dio u privatnim kolekcijama.

Šetalište Edite Schubert, Virovitica  

Šetalište u Virovitici, koje se proteže od zgrade FINA-e do parka franjevačkog samostana, 2010. godine nazvano je po Editi Schubert, a za njegovo uređenje zaslužan je arhitekt Krunoslav Kovač. Pročelje zgrade koja dominira šetalištem oslikano je Editinim geometrijskim motivima, na nogostupu su naslikane njezine kupole, a na zabatnim zidovima “lažna” vrata - replika autoričinog rada iz 1978.