Dora Pejačević

Fotografiju D. Pejačević ustupio Muzej grada Zagreba - MGZ 65411

10.9.1885. – 5.3.1923.

Ne razumijem kako se uopće može živjeti bez rada – a kako mnogi to mogu! – naročito “visoki” aristokrati. Mislim da ih zbog ove njihove neprirodnosti prezirem

Plemkinja Dora Pejačević, kći mađarske barunice Lille Vay de Vaya i hrvatskog grofa i bana Teodora Pejačevića, rođena je 1885. godine u Budimpešti. Dolazila je iz slavne obitelji našičkog kraja, ali je po mnogočemu odudarala od pripadnika i pripadnica svoje klase. Riječ je o prvoj hrvatskoj skladateljici čiji je rad naišao na priznanje i izvan granica Hrvatske.

Naslijedivši talent od majke, koja je bila višestruko nadarena školovana pjevačica te je svirala glasovir i bavila se slikarstvom, Dora se počela baviti glazbom još kao djevojčica. Iako nije imala sustavno glazbeno školovanje, primala je privatnu poduku u Našicama, Zagrebu, Dresdenu i Münchenu. Život joj je bio obilježen mnogobrojnim europskim putovanjima te druženjima s različitim ličnostima iz tadašnjih umjetničkih i intelektualnih krugova. Često je boravila u Beču, Pragu i Budimpešti, a putovala je i po Egiptu. 

Ipak, životna putanja uvijek ju je vraćala u Našice, gradić u blizini Osijeka u kojem se nalazio dvorac obitelji Pejačević. Dvorac je sagrađen 1812. godine, a napravljen je još jedan manji dvorac za obitelj Dorinog brata Markusa. Oba su imala uređeni engleski park s umjetnim jezerom s otočićem i drvenim paviljonom. Takvo smirujuće okruženje bilo je mjesto na kojem se ova introvertirana skladateljica često upuštala u stvaralačke pothvate. 

Već je s 12 godina počela skladati prve minijature za glasovir i violinu. Njezin pozamašan opus broji 57 registriranih radova iz gotovo svake domene glazbenog stvaralaštva osim opere. Popriličan dio bogate ostavštine sačuvan je u Hrvatskom glazbenom zavodu, a ostatak se čuva u Zbirci muzikalija i audiomaterijala Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Pejačević je stvarala vokalne i glasovirske skladbe, a skladala je i prvi hrvatski glasovirski koncert te prvu modernu hrvatsku simfoniju. Osim toga, radila je glazbu za orkestar, koncertne fantazije, ali i komornu glazbu. Njezina su djela prepoznata i izvođena diljem Europe u interpretaciji svjetski poznatih glazbenika i glazbenica.

Zanimala se za književnost i filozofiju, ali i za autore/ice poput L. Feuerbacha, M. Bakunjina i R. Luxemburg. Zbog njenih intelektualnih interesa, neki suvremenici su je nazivali socijalistkinjom. Godine Prvog svjetskog rata proživljavala je na drugačiji način od ostalih pripadnika svoje klase, a jedan od primjera toga je činjenica da se dolaskom ranjenika u Našice angažirala kao njegovateljica. 

U posljednjim godinama života Dora se zatvara u svoj svijet i sve manje putuje. U jesen 1921. odlučuje stupiti u brak s austrijskim časnikom Ottomarom von Lumbeom, bratom svoje prijateljice Rose, te odlaze živjeti u München. Godinu dana nakon stupanja u brak, i samo nekoliko mjeseci nakon poroda, naslutivši vlastitu smrt, Dora suprugu piše oproštajno pismo. Preminula je u minhenskoj ženskoj klinici u ožujku 1923. uslijed zatajenja bubrega.

Sahranjena je u Našicama, a odmicanje od vlastite klase izraženo je u njezinoj posljednjoj želji da je pokopaju izvan obiteljske grobnice i da, umjesto cvijeća, na sprovodu prilože novac za obitelji siromašnih glazbenika. 

Glazbena teoretičarka Koraljka Kos proučavala je ostavštinu i 1982. objavila prvu monografiju o Dori Pejačević. Kao dio obilježavanja 100. obljetnice Dorina rođenja, u Našicama je 1985. godine pokrenuta manifestacija Memorijal Dore Pejačević te je osnovana glazbena škola Kontesa Dora. Prema Dorinom životu 1993. godine snimljen je dugometražni film (Doru igra Alma Prica), a hrvatsko natjecanje za Euroviziju nosi njezino ime.

Zavičajni muzej Našice / Dvorac Pejačević, Trg dr. Franje Tuđmana 5, Našice

U sklopu Zavičajnog muzeja Našice, 1985. godine Dora Pejačević dobila je spomen sobu u kojoj se nalaze eksponati vezani uz njen život, dijelovi pokućstva, obiteljske fotografije i dokumenti, notni zapisi, dokumentacija o koncertima i malobrojni sačuvani predmeti obitelji Pejačević. Posebno su vrijedni klavir i mramorno poprsje Tuga (1906.) koje se nekoć nalazilo u njezinoj sobi. U blizini dvorca nalazi se bista Dore Pejačević, rad kipara Dragutina Šanteka iz 1985. godine, kao i ulica koja nosi njeno ime.