Božena Begović

Fotografiju B. Begović ustupio Odsjek za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

18.3.1901. – 10.6.1966.

Božena Begović ostala je zapamćena prije svega kao prva spikerica Radio Zagreba. Međutim, šaroliko životno iskustvo teško je može svesti isključivo na prvu asocijaciju koja se javlja kao rezultat spomena njezinog imena. Imala je pozamašnu glumačku i kazališnu karijeru, bavila se prevođenjem i književnošću, no nikad za svoj rad nije dobila puno priznanje te je velik dio života provela u oskudici.

Roditelji su joj bili književnik Milan Begović i pijanistica Paula Goršetić. Osnovnu školu završila je u Hamburgu, gdje je obitelj tada stanovala, dok je u Beču završila srednju školu te potom Akademiju za glazbu i scensku umjetnost. Zanosila se idejama iz lijevo orijentirane literature i govorila nekoliko jezika: njemački, francuski, talijanski i engleski, a učila je češki i esperanto. Poslije završenog studija dobiva glumačke uloge u Beču, Steyru, Dubrovniku i Zagrebu. 

Prvi nastup u Zagrebu imala je u drami svog oca Svadbeni let (HNK, 1923.), u kojoj je igrala glavnu ulogu. Zbog mizoginih stavova i seksističkog odnošenja prema ženama u kulturnom miljeu, Božena odlazi kod netom rastavljene majke u Dubrovnik i priključuje se tamošnjoj kazališnoj sceni. Dolazi na čelo Dubrovačkog pozorišnog društva, u kojem je glumila, režirala, radila scenografiju i kostimografiju za djela brojnih istaknutih autora.

Po povratku u Zagreb 1926. postaje prva spikerica novoosnovanog Radio Zagreba. U studiju na Markovom trgu 9 izgovorila je poznate riječi: “Halo, halo, ovdje Radio Zagreb. Pozdravljamo svoje prve slušaoce i molimo da nam odmah telefonom javite kako nas čujete.” Osim što je bila spikerica i recitatorica, Begović je odrađivala većinski posao funkcioniranja čitavog malenog studija. 

U potrazi za poslom, nekoliko godina je živjela na relaciji Zagreb-Dubrovnik. Zagrebačku zimu 1928. dočekuje nezaposlena, bolesna, u stanu bez grijanja.

Preko svojih prijatelja Miroslava Krleže i Augusta Cesarca vraća se u HNK, gdje obavlja posao tajnice sve do 1945. godine. U međuvremenu, daje poduku iz stranih jezika, a noći provodi prevodeći. Iste godine postaje prva žena na poziciji direktorice Drame u HNK-u (istu obavljao je njen otac 18 godina ranije). Također, bila je prva direktorica Pionirskog kazališta (današnji ZKM) koje je osnovano 1948. s ciljem umjetničkog odgoja djece i mladih. 

Prevodila je na strane jezike djela Marina Držića, Gustava Krkleca, Vesne Parun i Miroslava Krleže, a na hrvatski knjige Honoréa de Balzaca, Guyja de Maupassanta, Antoinea de Saint-Exupéryja, itd.

Begović se, osim kao prevoditeljica, proslavila na polju književnog stvaralaštva, a interes za pisanje pokazuje još za vrijeme godina studiranja. Pisala je na njemačkom jeziku, ali i na hrvatskom jeziku objavom pjesama Valovi i Povratak u Domu i svijetu. Također je objavila je zbirku pjesama O životu, a knjiga O boli i razumu objavljena je 2008. godine. Osim toga, pisala je i objavljivala kazališne kritike, prikaze, prozne crtice i kazališne komade.

Bila je prva predsjednica Društva hrvatskih književnica (1938.-1941.),  čije je djelovanje obustavljeno dolaskom ustaškog režima. Begović je unatoč političkom sistemu ostala gorljiva antifašistkinja pa je pružila podršku Komunističkoj partiji. Nije prihvaćala ustašku politiku, već se hrabro angažirala u Crvenoj pomoći oko brige za logoraše i djecu, a od 1942. godine postaje i članicom AFŽ-a.

Čak dva puta je došla na poziciju odbornice Narodnog odbora grada Zagreba te je bila članica Upravnog odbora Društva književnika Hrvatske.

Preminula je u Zagrebu 1966. godine, a njezina ostavština – iako još uvijek uvelike neprepoznata – predstavlja značajan doprinos hrvatskoj kulturi.

Jurjevska ulica 19, Zagreb

Stanovala je u Jurjevskoj od 1935. do smrti 1966. Dolazak Hitlera na vlast doživljava u groznici i zapada u teško psihičko stanje, između ostalog, zbog svoje loše financijske situacije. Na stan prima inženjerku kemije Joelle Vuković, koja joj pomaže da se izvuče iz bolesti. Živjele su kao partnerice 30 godina, a Joelle je 1973. o vlastitom trošku izdala Boženine izabrane tekstove. Danas se tamo nalazi spomen-ploča koju je postavilo Društvo hrvatskih književnika.