11.1.1897. – 30.5.1945.
Carla Ida Barbara Elizabeth Hütterott rođena je u Trstu 1897. godine, sedam godina nakon što je njen otac, imućan i utjecajan poslovni čovjek koji se smatra začetnikom rovinjskog turizma, kupio nekoliko otoka u rovinjskom arhipelagu, uključujući otok Sv. Andrija. Iduće godine postao je vlasnikom i dijela rovinjske obale te krenuo uređivati posjede. Preminuo je naglo 1910. i nije ostvario svoje planove za razvoj elitnog turizma u Rovinju s naglaskom na osnivanje klimatskog lječilišta.
Nakon očeve smrti 1910. Barbara je s majkom sve više boravila na otoku, na koji se i doseljavaju 1927. godine. Poput oca, bila je opčinjena morem i jedrenjem. Osnovala je i jedriličarsku udrugu Vela Arupinum u Rovinju te sudjelovala na brojnim regatama.
Za ono vrijeme bila je izuzetno samostalna i zainteresirana za poduzetništvo. Preuzela je poslove od majke, započevši nove aktivnosti vezane uz poljoprivredu, stočarstvo i ribarstvo, koje je proširila i u unutrašnjost Istre. Tako je u Livadama 1933. suosnovala društvo Azienda del Tartufo – Sella, Hütterott and C. Levade za otkup i izvoz tartufa. Kako bi nesmetano mogla eksploatirati bijele tartufe, tvrtka je uzela u koncesiju šumu sv. Marka (danas Motovunska šuma).
S obzirom da stanovnici Istre u to doba nisu poznavali vrijednost tartufa i nisu imali iskustva u njihovu traženju, grofica Hutterott dovodila je stručne tartufare iz Italije. Bila je svjesna velike vrijednosti treniranih pasa koji su pronalazili tartufe, pa im je uplaćivala i police životnog osiguranja. Iz sačuvanih normi i odredbi za vađenje tartufa posebno se ističe obveza svakog tartufara da zakopa rupu iz koje je izvađen tartuf, a isto pravilo vrijedi i danas.
Kao direktorica tvrtke, Barbara je oglašavala tartufe u časopisima i novinama, sudjelovala na sajmovima i dostavljala ih hotelima, restoranima te istaknutim pojedincima i tako radila konkurenciju razvijenoj francuskoj proizvodnji tartufa, a ispitivanja tržišta vršila je u Italiji i Švicarskoj.
Osim pravilnika o obvezama i pravima radnika, tvrtka je iznimnu pažnju posvećivala promociji i zaštiti staništa tartufa. Primjerice, kontaktirali su Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva u Rimu kako bi predložili prezentaciju kvalitetnog istarskog tartufa, ali i program zaštite zone tartufa. Njihov lov na tartufe potrajao je do 1937. kada je koncesija nad šumom sv. Marka zbog političkih veza dodijeljena stanovitom Facchiniju.
Poteškoće u poslovanju postaju sve veće, financijska situacija sve lošija, a osim eksploatiranja kamenoloma Montauro i iznajmljivanja zemljišta Barbara i njena majka bile su prisiljene prodavati namještaj, umjetnine, zbirke oružja i nakit. Drugi svjetski rat provode skromno živeći na otoku. Kapitulaciju Njemačke 1945. dočekale su radujući se normalizaciji života, što saznajemo iz pisama u kojima su najavljivale dolazak u Trst.
No, rješenjem od 1. lipnja 1945. imovina obitelji Hütterott je konfiscirana kao imovina narodnog neprijatelja. Unatoč tome što nisu neprijateljski djelovale, Barbari i njenoj majci gubi se svaki trag nakon 30. svibnja kad je jugoslavenska obavještajna organizacija OZNA provela premetačinu u dvorcu. Vjeruje se kako je Barbara Hütterott tada ubijena, a tijelo bačeno u more.
Dvorac na otoku Sv. Andrija (Crveni otok), Rovinj
Otok Sv. Andrija bio je uređen prema uputama obitelji Hütterott, provedeno je pošumljavanje i sadnja biljaka iz cijelog svijeta, a uspostavljen je i vodovod. Dvorac u kojem je obitelj boravila prvotno je bio benediktinski samostan, koji je početkom 19. stoljeća pretvoren u uljaru, zatim u tvornicu cementa, da bi ga krajem stoljeća barun Hutterott preuredio u ljetnikovac. Obiteljska grobnica smještena je na susjednom otočiću Maškinu. Danas se u dvorcu nalazi hotel, a dio obiteljske ostavštine čuva se u Zavičajnom muzeju grada Rovinja.