10.6.1887. – 24.11.1971.
Antonija Kulčar-Vajda, poznatija kao Tonka, jedna je od najznačajnijih hrvatskih fotografkinja, osobito u području portretne i kazališne fotografije. Bila je glavna kroničarka društvenog i kulturnog života međuratnog Zagreba i fotografkinja kraljevske obitelji, a njen atelijer “Foto Tonka” bio je jedno od kultnih mjesta Zagreba tog doba, okupljalište umjetnika i intelektualaca.
Rođena je u Varaždinu 1887. u radničkoj obitelji te, poput većine pripadnica sitnog građanstva, pohađala je stručnu školu. Interes za fotografiju pokazuje od mladih dana, a profesionalno se počinje baviti fotografijom kao naučnica Rudolfa Mosingera i Artura Kulčara. Školovanje nastavlja u Münchenu, gdje 1912. polazi Majstorski tečaj za fotografe. Dodatno se usavršava u Beču, Berlinu i Pragu, gdje stječe iskustvo i upoznaje se s najnovijim tehničkim dostignućima.
Po povratku u Zagreb surađuje s budućim suprugom Arturom Kulčarom, od kojeg 1917. godine kupuje fotografski atelijer “Olga” na današnjem Trgu kralja Tomislava, te pokreće fotografski obrt “Tonka”, što joj daje financijsku i profesionalnu neovisnost. Ubrzo postaje omiljena fotografkinja građanskog sloja. Njezin uspješan poduzetnički pothvat odraz je vremena u kojem dolazi do redefiniranja tradicionalnih rodnih uloga i ulaska žena u javnu sferu.
U periodu između dva rata Tonka kontinuirano prati svjetske trendove u fotografiji. Snima u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, a njezine fotografije redovito se pojavljuju u tada popularnim časopisima Svijet, Kulisa, Cinema, Ženski list i dr. Portretirala je niz ličnosti iz hrvatskog kulturnog, društvenog i političkog života (Mariju Jurić Zagorku, Belu Krležu, Branka Gavellu), pri čemu na fotografijama ističe društveni položaj pojedinca i njihov karakter, što je svrstava uz bok najcjenjenijim europskim portretistima.
Više od dva desetljeća surađivala je sa zagrebačkim Narodnim kazalištem, snimivši brojne portrete glumaca/ica i plesnih umjetnika/ca (Vike Podgorske, Maje Strozzi Pečić, Mije Čorak Slavenske). Prva je u Hrvatskoj, koristeći tada nove tehnologije, snimila fotografije ansambla s originalnom rasvjetom i za vrijeme predstave, te se umijećem kadriranja, zahvaćanja totaliteta scene i prenošenja atmosfere isticala u odnosu na ostale fotografe.
Sredinom 1920-ih snima zapažene aktove koji afirmiraju klasičnu ljepotu tijela i potisnutu/prikrivenu seksualnost; realizira najranije foto reportaže u hrvatskom ilustriranom tisku, a 1931. postaje službena fotografkinja kraljevske obitelji Karađorđević.
Njezin studio radio je i za vrijeme Drugog svjetskog rata, no s obzirom da je njezin drugi suprug Jaša bio židovskog porijekla, u to su vrijeme živjeli u stalnom strahu. Unatoč tome „Foto Tonka“ se 1942. među prvima uključuje u akciju fotografiranja djece dovedene iz ustaških logora koju je organizirala humanitarka Diana Budisavljević. Tonka, inače majstorica snimanja djece, i u ovom slučaju snimila je stilski odlične portrete.
Nakon rata, Tonka s posvojenom kćerkom seli u Rogašku Slatinu u Sloveniji, gdje je “Foto Tonka” imala podružnicu od 1922. godine. Umrla je u rujnu 1971. u Rogaškoj Slatini, a pokopana je na zagrebačkom Mirogoju. Svojim portretima, aktovima i fotografijama plesnih i kazališnih izvedbi Tonka je ostvarila jedan od najznačajnijih opusa u povijesti hrvatske fotografije te pridonijela stvaranju slike jedne epohe.
Ilica 8, Zagreb
Dvorište Ilice 8 bilo je krajem 19. i početkom 20. stoljeća jedno od najpopularnijih društvenih okupljališta u Zagrebu. Još 1834. tamo je otvoreno prvo javno kupalište „Diana“, a 1894. fotografi Rudolf Mosinger i Lavoslav Breyer sagradili su u dvorištu fotografski atelijer. Rudolfov sin Franjo preuzima atelijer 1918. i u njemu održava umjetničke izložbe, a 1929. tamo je fotografirao i slavnu Josephine Baker. Godine 1932. atelijer preuzima Antonija Vajda i otvara svoj glasoviti studio „Foto Tonka“. U ovom je prostoru djelovala do 1958., kada ga predaje na korištenje Croatia filmu.